Lolita, qu'ai-je fait de ta vie?

21.02.2017.

Djeca su najbolja stvar na ovom svijetu.

Sretnem jutros na putu do prodavnice malenog kojeg sam čuvala neko vrijeme, ustvari duži period, pa sam ga naučila da piše neka slova, da ide na tutu, i da me poljubi u obraz. Dobio je malenu seku i pitam ga jutros:

- Šta ti radi seka?
- Ma ništa.
- Kako ništa? Pa što je ne zabavljaš?
- Ma ... ne volim je.
- Što bolan?
- Ista tata.

Pošto je ovaj mali isti svoja mater, a tata je njegov životni heroj, pretpostavljam da je jako ljubomoran na malenu seku :D

E čuj ista tata. On zna na kog liči dijete od dva mjeseca :D

20.02.2017.

Bježanje.

Kad si me prvi put uzeo za obje ruke i duboko se zagledao u moje oči uz pitanje: "Šta misliš, da ja i ti budemo ... "

Pitanje je ostalo da visi u zraku jer sam se ja otrgnula iz tvojih ruku i trčala glavom bez obzira. Bila sam samo dijete, da, bila sam samo uplašena djevojčica koja se bojala riječi poput: par, momak, djevojka. I dalje sam uplašena djevojčica koja se boji riječi poput: veza, obaveza, patnja. I sada bi, vjerovatno, trčala kud me noge nose, samo da pobjegnem od najmanje mogućnosti da mi se uistinu svidiš.

Kad si me prvi put poljubio, bila je zima i ja sam zabrinuto kroz prozor kafića gledala kako pada snijeg a onda u svoje čizme sa potpeticama. Kad smo se sreli godinama nakon što sam pobjegla od tebe, nisam se više skrivala iza drugova ni mjenjala pravac da ti ne bih došla u susret. Umakala sam svoje lizalo u čašu štoka i vratila ga u usta kad sam podigla glavu i vidjela te kako stojiš pored mog stola. A onda drugarice kako diskretno iza tvojih leđa drže podignute palčeve, jer si dobra prilika. Naizgled. Kad si me prvi put poljubio bio si pripit a ja ... ja sam bila djevojčica koja je umakala lizalo u štok i pobjegla iz kafića kad si spomenuo kako bi mogli za prvi maj otići negdje zajedno.

Sledeći put kad smo se slučajno sreli, bilo je to u tramvaju na stanici kod Čeke i držao si ruku na dnu mojih leđa, čvrsto držeći me uz sebe sve do televizije, jer se tobože nisam imala gdje držati zbog gužve ljudi koja nas je konstantno gurala jedno prema drugom. Onda si, na izlasku, spustio usne na moje uho i rekao: "Ja sam se uvijek ložio na tebe" a gospođa do nas se zagrcnula i pristojno okrenula glavu.

I ne znam zašto sad opet ti.
Miris ti znam, tvoj dodir prepoznajem, usne su ti poznatog okusa i požuda ti je već viđena u očima.

Pa eto ... možda ti ovaj put i ne pobjegnem.

18.02.2017.

Svi smo mi nacisti.

Dobro, to je pretjerivanje. Nego, nedavno sam u postu iznijela da mislim kako u svima nama čuči potencijalni monstrum, samo je pitanje hoće li ga i kada nešto izvući na površinu. To je bio rezultat mog intuitivnog razmišljanja, međutim, neki ljudi su već dokazali to, mnogo prije mene.

Miligramov Eksperiment

1961. godine jedan čiko sa univerziteta Yale je odlučio da dokaže tvrdnju nacističkih oficira optuženih za holokaust da je rezultat njihovih zločina poslušnost autoritetu, a ne njihovog ličnog htjenja. Odnosno, da su jednostavno "slušali i izvršavali naređenja".

Izabrano je 40 muških volontera, dobi od 20 do 50 godina, raznih zanimanja i stepena obrazovanja. Izabrani su sasvim nasumično, bez ikakvog prethodnog utvrđivanja njihovog psihičkog stanja. Onda su učesnicima dodjeljivanje određene uloge: učitelj ili učenik. Ovo izvlačenje je bilo "namješteno" pa je učitelj uvijek bio sam volonter a učenik je bio osoba iz tima koji je sprovodio eksperiment. Međutim, bilo je važno da volonteri (u daljem tekstu učitelji) misle da su učenici volonteri poput njih, obični ljudi, upravo poput njih samih.

Učenik bi bio u jednoj prostoriji za stolom spojen na elektrode. U susjednoj prostoriji je bio učitelj koji je ispred sebe imao generator električne energije sa 30 prekidača na kojima je voltaža išla od 15 volti (što proizvodi samo mali šok) do 450 volti (što izaziva smrt). U prostoriji sa učiteljom je također bio i "vođa eksperimenta" (obični glumac) koji je nosio doktorsku kutu i nadgledao eksperiment. Prostorije su bile spojene audio sistemom.

Učeniku je data lista riječi u parovima i njegov zadatak je bio da napamet nauči te riječi, a onda prezentuje naučeno. Učitelju je rečeno da za svaku pogrešku koju učenik napravi, aktivira jedan prekidač i strese ga sa strujom, povećavajući voltažu sa svakom sledećom greškom.

Učenik bi većinom davao pogrešne odgovore, a učitelj bi izvršavao upute i postepeno povećavao voltažu. Ukoliko bi učitelj odbio da strese drugog učesnika vođa eksperimenta je imao zadatak da pročita sledeće rečenice da bi osigurao nastavak eksperimenta. Sa svakim odbijanjem učitelja da nastavi, rečenice bi dobijale ozbiljniji ton.

1. Molim vas nastavite.
2. Potrebno nam je da nastavite.
3. Od velike je važnosti da nastavite.
4. Nemate drugi izbor osim da nastavite.

(Struja nije zaista bila uključena u eksperiment, ali je bilo od ključne važnosti da učitelji budu uvjereni da je to stvarna situacija i da zaista stresaju strujom druge učenike)

Rezultati:
65% (dvije trećine) volontera (učitelja) je nastavilo sve do kraja, odnosno do 450 volti iako su na početku bili upozoreni da tolika voltaža izaziva ozbiljne posljedice kod ljudi, u većini slučajeva i smrt. Svi učesnici su išli do 300 volti iako i tolika voltaža izaziva ozbiljne i trajne posljedice na ljudski organizam.

Miligram je izveo 18 varijacija ovog eksperimenta, mjenjajući situaciju da bi ustanovio poslušnost autoriteta kod ljudi. O njima vam dalje neću pisati jer bi to bilo dugo i dosadno (kao da je ovo ikome drugom zanimljivo osim meni).

Ovi eksperimenti iako su doprinjeli razumjevanju ljudske psihe i ponašanja pod uticajem autoriteta, i iako ustvari nije bilo stvarno povrijeđenih, zabranjen je u sadašnjoj medicini, jer je šteta koja nastaje na sudionicima (učiteljima) zbog misli da su ubili čovjeka (ili ozbiljno ga ozlijedili) je ozbiljna. Čak i kada dođu do saznanja da je sve bilo "namješteno" samo saznanje da su sposobni na ubistvo (i to poprilično brutalno) izaziva oštećenja na ljudskoj psihi.

16.02.2017.

na tvoje usne boje mesa ..

Ovo je i dalje jedna od najerotičnijih pjesama sa našeg govornog područja (po meni!):



Nego, odlučila sam da će mart (i ostatak februara) biti no makeup mjesec. Također i "no pegla za kosu" mjesec. Ovi što me prate na instagramu bolje da me odprate na vrijeme buhaha.

Kaže mi stari da ne bacam džaba pare na lakove za nokte, da ga pustim da mi fino čekićem sredi svaki nokat i imaću manikuru mjesecima.

Odlučila sam da polahko počnem declutter i šminke, kao što sam to nedavno uradila sa sitnicama koje sam skupljala bez ikakvog razloga.

Stanje je ovako (nakon bacanja):
- 12 lakova za nokte
- 2 BB kreme
- 1 tečni puder
- 1 puder u kamenu
- 1 bronzer
- 1 puder za konturisanje i rumenilo
- 2 kremasta sticka za konturisanje
- 1 korektor
- 5 mono sjenila
- 2 maskare
- 1 baza za sjenila
- 1 crni tuš
- 1 crna olovka za oči
- 1 olovka za obrve
- 1 maskara za obrve
- 8 olovki za usta
- 36 karmina

TRIDESET ŠEST KARMINA. Ne daj Bože da nemam svih trideset i šest, iako su bože moj svi ili bordo, ljubičasti, ili nude. Mislim, od ključne je važnosti da imam baš svaku boju.

Stoga ćemo drugačije odsad. Mada na wish listi imam još dooosta stvari, ali polahko se počinjem rješavati onih koje ne koristim tako često, ili imam već nešto slično tome, i tako dalje.

Sinoć sam gledala Pepeljugu, ovu noviju verziju. Nisam impresionirana. Sa svoje liste za gledanje filmova koja broji 62 filma, pregledala sam 17 filmova i nijedan nije kod mene dobio peticu. Možda sam jednostavno teška što se tiče filmova. Čak je i Polanski dobio 4.

Počela sam da istražujem o psihološkim testiranjima koje su provodili u prošlosti i koji su sada zabranjeni, a kojima su pokušavali objasniti ponašanje nacista i ... neću spavat tri dana dok sve ne pročitam :D

Jedva čekam da prođe semestar da generalno raspremim kuću :(

13.02.2017.

Opet random shit

Smatram da je jako neumjesno, da ne kažem krajnje bezobrazno, doći nekome na kafu prije 12 sati popodne. Čak i da ne spavamo, a ne spavamo jer se porodično budimo poprilično rano, imamo neke svoje jutarnje obaveze koje ne možeš obavljati normalno pred gostima. Zašto neki ljudi nikada ne nauče osnovnu kulturu ponašanja, ne ide mi u glavi.

Ja svoje komšije zaista volim i znam da su uz sve svoje mane, većina u prosjeku dobri ljudi. To su ljudi kod kojih sam odlazila kad bih došla zaključanoj kući, a nisam ponijela ključeve, ljudi koji su moje slomljeno tijelo na rukama nosili u hitnu pomoć jer moj otac nije bio u stanju da me takvu uzme, ljudi koji su mi na infektivnu švercovali orbit žvake koje sam ja o-bo-ža-va-la (znate one dječije, roze, u listićima orbit žvake), ljudi koji su mi stavljali obloge kad sam se na koljenima, umjesto na rolama, spustila niz ulicu.

Ali .. teško je voljeti ih kada se samo najednom stvore usred tvog dnevnog boravka jer neki od njih očito ne znaju da ja imam ZVONO! jebeno zvono! i na glavnom ulazu u kuću, i na drugom ulazu u stan. Užas.

Osjećate li se vi nakon razgovora sa određenim ljudima kao da vas je neko mlatio motikom ili sličnim predmetom? Evo, sve razmišljam da li se neko osjeća tako nakon razgovora sa mnom, pa me sve stid. Neću više ni s' kim na kafu otić od blama.

Već sam bolje, temperature su se pomalo podigle i ja sam se uspjela podići iz kreveta, nevjerovatno. Guglajući neku "stručnu" literaturu i upoređujući svoja iskustva zaključila sam da je moguće da imam sezonsku depresiju. Pošto ovo moje stanje prethodnih mjeseci ne mogu pripisati ničemu drugom osim vremenu. Da, jesu se dešavale grozne stvari, ali ništa gore od onoga što mi se već desilo u životu. Toliko sranja mi se desilo do 20te godine da me baš teško neke stvari mogu iznenaditi, apsolutno sam oguglala na njih.

Ovakve stvari sam nekoliko mjeseci pisala u dnevnik, međutim, daleko sporije pišem nego što kucam i onda pokušavajući da stignem misao rukopis mi bude katastrofa, tako da sam odustala od te ideje. Zato ovakve postove sada pišem na bloger, lakše je. Mada razmišljam da ih počnem pisati u word.

Pokušala sam sinoć naduvana da napišem nego mnogo dobar tekst i napisala sam čitavu jednu stranicu u svesci samo što je fazon u sledećem: ja ovo ne znam pročitati, ni slova, k'o da nije moj rukopis. A svega mi kol'ko se sjećam, dobar je tekst.

Želim da započnem pisati bullet journal, ali ... nemam svesku kakvu bih željela, i teško da mogu ovdje naći nešto što bi mi se svidjelo. Onda nemam ni olovčice, mada bih mogla podići iz mrtvih svoje rapidografe samo mi mrsko. A i ove rapidografe sam dobila od svog tada najboljeg prijatelja, kao poklon jer su me primili na mašinstvo. Kmeee :(

Obećala sam sebi da ću čim dobijem kakvu lovu kupit svu opremu za pisanje dnevnika, pošto sam trenutno švorc teški. Što me recimo nije spriječilo da kupim novi ruž, jer ne daj Bože da nemam takav ruž.

Eh da, vidjela sam kod Senjorite dnevnike na ig, jao *.* I'm in love. So vintage <3


Stariji postovi