Lolita, qu'ai-je fait de ta vie?

29.05.2017.

***

Voljela bih da sam sama. Bukvalno sama na svijetu. Ovako sam okružena ljudima, a opet sam sama. Rekla sam već jednom da se čitav život osjećam samom, onako samom kako sam može biti samo posljednji vojnik na prvoj liniji odbrane.

Voljela bih da ako nigdje drugo, makar kod kuće se ne moram sakrivati. Da mogu biti onoliko tužna koliko istinski jesam. Voljela bih da jednom dođem kući i sa vrata poput cipela skinem i vedru masku sa lica, a da me ne dočeka šest očiju uprtih u mene.

Voljela bih da jedno jutro ustanem i da me ne proganja moj život. Mene on ustvari odavno ne proganja, on je mene već pregazio.

Mislila sam da nikada neću biti tužnija nego sa onih sedam godina kad je spakovao sve svoje stvari i otišao, a u meni ostala teka tupa praznina da me boli svih 16 godina kojih se nije vratio. Pojam da imam dva brata je za mene bila apstraktna misao, jer ga 16 godina nije bilo tu. Mislila sam, a bila sam.

Mislila sam da nikada neću biti tužnija nego onog sata kad mi je sićušno tijelo ležalo na sivom metalu dok su oko mene kružili neki nepoznati objekti kao da su planete a ja njihovo vlastito sunce. Mislila sam, a bila sam.

Mislila sam da nikada neću pasti u veći očaj kao kada su mi do kreveta dovezli kolica a ja odbila sjesti u njih, pa i sada nosam ožiljke na laktovima i koljenima zbog puzanja i padanja. Mislila sam, a pala sam.

Mislila sam da me nikada više vijest neće sasjeći u koljenima kao onda kad su me komšije dočekale iz škole da mi nešto kažu i da vrijeme nikad neće tako sporo teći kao dok su je operisali. Mislila sam, a sasjecalo me i poslije tako sa svih strana.

Mislila sam da moje suze nikad neće biti slanije kao dok sam rukom stiskala svoju crvenu matursku haljinu razastrtu na njenom bolničkom krevetu i gledala niz Koševo. - "Điđi, mama, ja ću večeras biti sama." Mislila sam, a bile su.

Mislila sam da moje ime nikada neće tužnije zazvučati kao dok me proglašavaju za ponosa škole a iz publike niko moj ne plješće. Mislila sam, a zvučalo je nekad poput vriska.

Mislila sam da se nikada neću osjećati prljavije kao dok sam sa sebe spirala ruke nekog muškarca koji nije znao šta znači: neću, ne želim, ne mogu. Mislila sam, a osjećam da me sada ni Dunav ne može saprati.

Mislila sam da me srce nikad više neće boljeti kao svaki put dok sam se penjala uz Koševo, prolazeći tim putem kojem sam naučila pukotine na asfaltu i sjene od drveća da bi ti namještala jastuke i otvarala prozore u majske dane. Nije to zato što si me trebao tamo, niti zato što sam mislila da ti ja mogu pomoći, nego zato što me bilo strah da ti ostavim uzglavlje i ne zateknem te više u sobi kraj prozora. Nisam ti ja donosila knjige zato što sam mislila da ti je dosadno, već što me bilo strah da me nećeš prepoznati kad ujutru otvoriš oči. I nije meni ni mrsko ni gadno da ti režem nokte i brijem bradu, ni da ti šišam kosu i skraćujem obrve, već me duša boli svaki put kad se sjetim kako si mali i bespomoćan izgledao kad su te oni momci u crvenim odjelima iznijeli iz kuće. Mislila sam da neće boljeti, a boljelo je.

I ne šutim ja kad me pitaš šta mi je zato što se bojim da ćeš me ružiti, jer znam da nećeš. Znam da ćeš me poljubiti u obraz i reći da prestanem plakati. I isto tako znam da ćeš prvi put kad budem sretna i raspoložena da se duriš što nisam ovakva i onakva, što nisam ovo i što nisam ono.

I evo, bude tako tih dana kad ne znam da sakrijem da sam tužna i da plačem, a svim danima ti šutim da sam do kostiju tužna i depresivna. Da sam ja davno pukla k'o kokica samo to još niko od vas nije shvatio. Šutim zato što znam da za tebe depresija nije bolest i ne postoji, a i zašto bi bila depresivna, ja se ni rata ne sjećam.

A ti ne znaš da ja vodim rat svakog dana sa hiljadu glasova u meni koji mi govore da ne vrijedim ni kol'ko pišljiva boba bez omota i da je najbolje bilo da si me obris'o o' zavjesu, nego što si me napravio da budem ovako bolesna i umorna od života i sebe same.

Obećala sam ti jednom, al' se bojim da sam ti i to kao i sreću slagala i sve se bojim da će iza mene stvarno ostati samo balav trag, kao iza puža. A onda je bolje da ni nisi živio, zar ne, babo?!




29.05.2017.

Aftermidnight

Nacrtala sam toliko crteža u posljednih sedam dana da sam provela pola sata sortirajući ih u jedan .dwg fajl po formatima. Totalno gubljenje vremena jer su svakako crteži prema tuđim dimenzijama.

Dobra stvar je što sam zaradila dovoljno da uplatim školarinu za sledeću godinu. Loša stvar je što uopšte ne znam da li ću dati uslov za sledeću godinu.

Morala sam nedeljom otići u Crveni Križ da bacim svoj autogram na neki dokument jer sam zaboravila to uraditi u petak. Postala sam i ja neki kurac dole. Usput me pita djevojka da li inače ne nosim šminku?!

- Ma ne, ja obožavam šminku, nego nedelja danas.
- Ne možeš obožavati šminku.
- Što? Je l' to .. gramatički neispravno?!
- Ne znam to. Nego, samo Boga možeš obožavati, ostalo voliš.
- Aha. Ja sam ateista pa mogu obožavat šta mi je volja da obožavam.
- Ali mene kao vjernika vrijeđa kad kažeš tako nešto.
- Vrijeđa i mene kad neko ko vjeruje u imaginarna bića mi pokušava odrediti šta ću voljeti a šta obožavati. Jebiga, život je surov.

Umorna sam i bezvoljna.
Trebala bih učit. Nemam živaca.

Neki dan mi se desio sjeb. Sjedim na svom mjestu na fakultetu, pušim naravno, kad poruka na fb-u.

- Jesi na faksu? (no clue who this guy is...)
- Jesam.
- Sjediš u holu? (still no clue who this guy is..)
- Vidim te. (fuck)

Proživjela horor dok nisam skontala ko je.

Eto na šta se meni život sveo. Ustani, sjedi za sto, pravi se da učiš, padni ispit, tješi se da ćeš položiti na završnom. I sve tako.

Kad sam mu rekla da je pogriješio u procjeni i da nisam 98. godište, malkice se sjebo. Što se na me' kače hodže, voljela bih dokučiti odgovor na to moje pitanje.

PS Jako si djetinjast. I ne znaš šta propuštaš. I biće ti žao.

28.05.2017.

Self-abuse

I tell myself that I need to remember
I tell myself it's because I'm afraid
I tell myself I'm not sentimental

I'm not sentimental.

I am shaking on the floor in my bedroom
realizing that it has been four years
since I haven't lived a day of my life.

I am in the waiting room
checking off from the "suicidal thoughts" counter.

I am in the doctor's office, figuring out
which parts of my personality are mine
and which ones I created to survive.

I am biting down on my lips, tasting the rust in my blood
when she mentions putting me on antidepressants.
I am okay. I am getting better. I swear.

This is just a form of self-abuse.
This is just a form of remembering what it feels like
to be me.



26.05.2017.

Po tebi dišu cvjetovi u maju

Neke pjesme imaju ritam drugog vremena.
Znaš, ja sam sebe samu rastrgala. Podjelila sam se na ono što živim i ono što odživim. Sve manje živim, a sve više preživljavam.

" Ljubav si mog života. "
Nekada pogledi ne znaju reći ništa.
Pogotovo ako ti gledaš na cestu, dok se nebo otvara.

Da me jebeš ja ni dan danas ne znam kako sam se uplela u neke svoje priče.

25.05.2017.

Autodestruktiva

Jednom sam bila upitana zašto hejtam veze i ljude u vezama. Ne samo određene veze ili određene ljude, već generalno princip veze. Često mi to pitanje padne napamet, jer se i ja često pitam da li uopšte hejtam veze, i ako to radim, zašto?!

Mislim da ako ne pronalaziš sebe u nečemu i to javno iznosiš onda kada je ta tema na stolu, ne mora automatski da znači da hejtaš generalno princip nečega. Imam oko sebe ljude koji su doživjeli brakove i veze kao iz priča. Ti ljudi su toliko rijetki da sam o njima pisala priče i pričice. Sa druge strane imam oko sebe tonu nesretnih, nezadovoljnih ljudi, ljudi u nezdravim vezama, ljudi koji nanose bol partneru, pa i sebi lično, sve zarad "ljubavi" i ostanka u vezi koja im iz nekog meni nepoznatog razloga ulijeva sigurnost.

Ja sam shvatila da nisam osoba za vezu/brak.

Da li bih mogla biti u vezi? Da, mogla bih. Da li bih bila sretna? Da, bila bih. Da li bi bila ispunjena? Ne vjerujem.

Ja nemam strah od vezivanja, iako mi treba određeni period da se vežem za drugu osobu. Nemam bojazni od ljubavi i zaljubljivanja, volim sebe zaljubljenu, volim svoje razmišljanje u tim trenucima, svoje ponašanje i vedrinu. Ja jednostavno psihički, ali i fizički, ne mogu podnijeti da budem obavezna u bilo kom smislu prema drugoj osobi.

Da li je to zato što sam rasla gledajući na svakom nivou disfunkcionalan brak svojih roditelja ili možda zato što su skoro sve moje dosadašnje veze u kojima sam pokušavala biti bile disfunkcionalne, ne znam. Nisam psiholog.

Ponekad mi se čini da bih voljela vratiti vrijeme unazad da odlučim ostati sa čovjekom kojeg sam voljela, ali osim tih trenutaka slabosti, vrlo dobro sam svjesna da ipak to ne bih mogla. Čak i nakon što sam preživjela ovo vrijeme bez njega, čak i nakon svih isplakanih suza, čak i nakon svih droga koje sam probala da bih pobjegla od vlastitih misli, čak i nakon sedam mjeseci depresije, i dalje sam sigurna - ja ne bih mogla biti u vezi. Čak ni sa njim. Iako ga svaka kost u mom tijelu voli - ne mogu.

Ja mogu biti tu i voljeti sve dok on mene voli više. Onda kada ja osjetim da sam ja ta koja voli više, ja moram otići. To je recimo jedina stvar u vezi mene i mog odnosa prema vezama koju smatram disfunkcionalnom.

Mislim da je važno upoznati sebe, znati šta je to i koliko možete dati, i biti otvoren prema drugima kada je to u pitanju. Nikada mi neće biti jasno zašto ljudi koji su poligamni insistiraju da imaju monogamnu vezu, a onda varaju partnera. Budi iskren prema sebi i drugoj osobi i nemoj se obavezivati na nešto što ne možeš da ispuniš.

Moj problem nije u tome što ne mogu biti  samo sa jednom osobom, mogu. Moj je problem što se nigdje u moj život, niti u moje buduće planove, ne uklapa druga osoba prema kojoj bih imala stalnu obavezu.

Primjer, moja prijateljica je dobila posao stjuardese ali ga je odbila zato jer ima vezu od tri godine i nije mogla napustiti svog momka. I to je meni sasvim uredu. Izvagala je svoje prioritete. Ja sam takav tip osobe da nakon 20 godina veze sa nekim, bih kad bih dobila priliku, spakovala svoje kofere i otišla. I ne, ne bih mu tražila da ide sa mnom, jer bih ga samo vidjela kao još jedan kofer koji moram tegliti sa sobom.

Pomalo sam fucked up, sve mi se čini.

Helem, na poprečnom presjeku grede opterećenje savijanjem uzrokovanim silama donja vlakna su opterećena na istezanje, znači pozitivno, a gornja vlakna su opterećena na pritisak, dakle negativno.



 


Stariji postovi