I remained too much inside my head
ended up losing my mind.

10.11.2017.

Negdje na dnu srca.

Zamišljam. Stojim sa druge strane ulice, gledam u prozore. Nekada, lice bi ti se ozarilo da me vidiš u ovoj cvjetnoj suknjici koja leži negdje na dnu ormara. Ja ti ne znam adresu više, zaboravljam, znaš da zaboravljam. Ja ne znam put do tebe, loše se snalazim u prostoru, ali našla bih te. Kunem ti se, našla bih tvoje stepenište i kratke zavjese na prozoru koje tvoja majka nema vremena da popegla, a mene nema u toj kući. Hej, mene nema. Pogle' ti rasparene šolje u ormariću, zar ne vidiš da mene nema tu?! Zamišljam. Stojim sa druge strane ulice, noge me bole od stajanja, ali ne prelazim ulicu. Bojim se, svezano pseto ispred tvoga ulaza je samo izgovor. Bojim se, tu mi više nema ko vrata otvoriti. Bojim se, iščeznula sam iz razgovora, k'o dim cigare koji tvoj otac ispuhuje dok ti mreškaš nos i ljutiš se. Ni to pseto me se više ne sjeća. Boli me, boli me sad što je nikada nisam dodirnula. Boli me što nikad ne pomazih to za čim si toliko čeznuo.

Ma pusti sve to. Zamišljam. Stojim sa druge strane stola u bijeloj haljinici i noge mi cupkaju od iščekivanja i radosti. Zamišljam kako se opštinom razlaže naša pjesma dok se takmičimo ko će prije reći da. Da, svemu što nas čeka u životu. Da, tračevima rodbine da sam trudna, pa se uzimamo tako, bez trube automobila i svatova. Zamišljam neiskrene čestitke dok misle kako nećemo potrajati, 'ta nismo ni kako Bog zapovjeda u braku čim ne nosim tvoje prezime.

Zamišljam, skidam sa sebe sve ovo što sam bila i što jesam, da bih postala tvoja. Ja bih se, to ni ne sluštiš, svega svoga odrekla samo da još jednom vidim krivu trojku iza tvoga osmijeha. Pristala bih, do kraja vjeka da jedem samo tvoje slijepljene makarone i tunjevinu sa povrćem. Aman, ne volim tu tunjevinu, zar ne znaš?

Pristala bih bolan. I okov na prst da mi staviš, bijelu haljinu na se da obučem i da mjenjam prezime. Pristala bih i da gledamo ljude kojih se sjetimo samo Bajramima kako na naš račun piju. Pristala bih i na stalnu adresu od šezdeset kvadrati i obavezu da pokupiš djecu iz vrtića tačno u šest popodne. Ma svi ovi moji strahovi se sada čine smješnim, kao kad ti se dijete pokušava prišunjati da te prepadne a ti ga spazio i prije nego što je naumio. Svi su oni sada tako maleni i glupi, jer ja živim u svom strahu već dugo, predugo. Strahu da postoji stvarnost, da postoji svijet u kojem me ti ne voliš i da baš eto, u tom svijetu, ja moram živjeti.

Pristala bih, bila bih sve što ti hoćeš. Jer sve ovo što imam i što jesam, ne vrijedi ni pišljiva boba bez tebe.

10.11.2017.

:)

Sinoć napravim kokice, pustim sebi film, rekoh da malo i ja odmorim dušom, i nakon pola sata filma zaspem. Da li je moguće da je jedan La la la film pobrao tolike nagrade i simpatije? Meni je ono žešće sranje od filma. Prvo, već 44 minute filma se ništa nije dogodilo osim što ona ide sa audicije na audiciju i pokoju zabavu. Dalje, element mjuzikla koji je ubačen je predvidiv, koreografije i muzika su dosadni, ništa što bi te okupiralo. I ono što mi najviše bode oči je gluma glavne glumice. Bolno za gledanje. Gluma bi se možda i mogla sažvakati, ali pokreti dok pleše i facijalne ekspresije su toliko isforsirani, neprirodni, ukočeni. Ja ne znam jesam li ja gledala istu verziju filma, ali ... užas.

Što duže spavam, više mi se spava. To je pravilo skoro uvijek. Odlučila sam dati otkaz. Do sledećeg petka moram naći drugi posao.

05.11.2017.

I zaboravi da sam ikada prešla prag tvoga stana .

Zakopčana grla u ogledalu popravljam kosu. U odrazu titra tvoja podignuta lijeva obrva, naslonjen na sto iza mene misliš kako neću moći da izađem iz stana, da neću otići tek tako, da se ne i okrenem?! Ja, i zakopčana grla znam, noga će mi do kraja sigurna ostati, ni zveket mojih potpetica i pitanje budim li pola zgrade u ovo nedeljno podne me ne mogu pokolebati. Ništa tu nema na pola, kafa je ispijena, pepeljare su prosute, sve je dorečeno i dovršeno, čemu onda da se vraćam i okrećem.

Pa kad sam ja izašla iz njegovog stana, gdje je sve mirisalo na moju dušu, gdje sam znala koliko rasparenih čarapa sam za sobom ostavila, u kojem ormariću stoje papirnati ubrusi, kada sam ja za sobom zatvorila vrata stana gdje je sve mirisalo na naše snove, gdje neću iz tvoga, mali amateru, sa šupljom pričom i praznim pogledom? Kad sam ja mogla da ostavim sve svoje, u njegovom predvorju haustora sa brojem jedan, ja mogu još sto puta u tvoju kuću da uđem samo da ti pokažem da mogu da izađem.

Kad sam ja mogla da bez osvrtanja ostavim sve što sam ljubavlju zvala, ja sada mogu i iz sebe same da izađem, a ti me gledaš nagnute glave, pogledom umornog lovca iz jeftinih ljubavnih filmova.

Jednostavno je .. postavljaš tačno onoliko pitanja koliko je dovoljno da ti se slika razbistri, a slike se brzo prikažu. K'o kad razvijaš filmove u mračnoj komori. I sa osmijehom kreneš, ne čekaš odgovore, i ideš, odlaziš, dok se spuštaš stubištem, zveket tvojih čizama odjekuje zidovima i sto ti glasova iz odjeka govori: "Vrati se", al' ti jedan, tvoj glas kaže: "Idi! Ni rođena nisi da se zautavljaš!"

Neću znati da li ću se kajati, ni ti to nećeš znati. Misliš da sam djevojčica, dok me gledaš kako skakućem i skičim od radosti, a ne znaš da bih mogla zubima grkljan ti prerezati, pa sa krvavim usnama kroz zatvorena vrata.

Zaključao si vrata za mnom kad sam ja već držala vrata haustora u rukama. Čujem. I izađeš na ulicu, sunce sija, preko puta tebe opalo jesenje lišće i galerija. Pa ovdje ... ovdje je meni neko obećao sliku. Ušla sam i razgledala. Stajala dugo ispred crvenog okvira, slike sa crvenim talasima i pitala se zašto me toliko privlači. Strast, bijes, vatra u meni ili nešto sasvim lijevo. Ne znam. I nikad neću saznati.

Ne brini, užasno se snalazim u prostoru. Ja sam, to sigurno znaš, već zaboravila put do tebe. Jedno ne znaš. "Ti ne znaš, da put od mene do tebe nije isto što i put od tebe do mene."

Ja sam odabrala da idem. Da odlazim.
Ja nisam jedna od onih na koje te upozoravala majka. Ne brini. Za ovakve nije ni znala da postoje.

Nema puno razlike među nama dvoma. Možda jedna, vitalna.

Ja sam se kroz život već srela sa povećim krdom tebi sličnih majmuna, ali ti si prvi put susreo nekog kao što sam ja.

03.11.2017.

oj.

Mene kad neko zovne na svadbu, ko da mi zub iscupa.

02.11.2017.

Perzijska princeza.

Toliko radim da nemam vremena ni za rok a o seksu i drogiranju da ne pričam. Počeli smo toliko razgovarati o svim drugim temama da ću još razviti i osjećanja. Osjećanja. Fuj.

Ne znam da li je to sve u mojoj glavi, a jeste nego gdje će drugo biti u nego u glavi, ali i sad kad slučajno otvorim laticu i vidim Trazem srce mi zaigra. Nebitno. Nemoj da misliš na tablete. Nemoj da misliš na tablete. Nevjerovatno je kako nakon ovoliko rada i iscrpljenosti i dalje ne mogu da spavam.

Uglavnom narode, pozvali su me na svadbu. K'o da su mi zub iščupali. Gdje kupiti crnu kožnu suknju?


Stariji postovi