I remained too much inside my head
ended up losing my mind.

22.09.2017.

Ljubav si mog života.

Da li sam spremna za to?
Mogu li to? Mogu li pričati sa tobom a da ne umrem?
Hoće li moći riječ napustiti moje ždrijelo ili ću te samo gledati kao stranca, roneći suze jer si baš to u mom životu, stranac. Mirišeš li isto? Je li ti trojka još uvijek kriva i strši kad se smiješ? Hoću li te grliti, psovati, tući, hoću li te moći gledati, dodirnuti?

Ako budemo vodili ljubav, neću preživjeti.

20.09.2017.

Posmrtni govor

Kad umrem ne zatvarajte mi oči da se posljednji put zelenilo iz njih stopi sa svijetom i kosu farbajte u najdrečaviju crvenu, da podsjeća na vatru u koju mislite da me ispraćate jer bijah ono što se nikako po vašem ne smije biti na ovom svijetu prolaznosti. Sa mene skinite sve osim crno-bijelog končića sa desnog prstenjaka a iz mene uzmite svu nutrinu koja još nije istruhla, bubrege i jetru, srce i crijeva, pluća i nisu čemu. I ne zovite popove ni hodže, ni žene što nariču i ne dajte da sa mene sapiru svu prljavštinu što na se' obukoh umjesto druge kože. Neka svira najglasnije što može moja najdraža muzika i kad Darko zapjeva "Ja sam slobodan" bacite i prvi grumen zemlje. I neka se niko ne usuđuje da govore počinje sa "Bila je dobar čovjek ... " jer nije bila ništa, samo je bila. Kad umrem, neka niko ne žali i ne plače, umjesto suza čitajte mi posljednji put Mešu: "Na dan moje smrti ... " Prije nego što me ostavite da mi tijelo postane gnojivo neka neko još kaže i ovo:

" Svi ćemo mi umrijeti, i po tome smo svi srećnici. Većina ljudi nikada neće umrijeti, jer neće biti ni rođeni. Potencijalni ljudi koji su mogli biti ovdje, na mom mjestu, ali koji zapravo nikada neće ugledati svjetlost dana, premašuju po broju zrnca pijeska u Sahari. Među tim nerođenim dušama svakako ima većih pjesnika od Kitsa i većih naučnika od Njutna. Znamo to, jer skup mogućih ljudi što ga stvara naša DNK, daleko premašuje skup rođenih ljudi. Uprkos toj nevjerovatnosti od koje nam se muti u glavi, ipak smo tu vi i ja, u svoj našoj običnosti... Ovdje smo mi povlašćeni - dobili smo na lutriji rođenja i pored tako male šanse da se to dogodi. Kako se onda usuđujemo da žalimo zbog neupitnog povratka u naše prijašnje stanje iz kojeg se ogromna većina nije ni pomakla? "

13.09.2017.

nemam vremena za ništa

Već je par dana kako ne pijem lijekove, malo više od par dana. Bilo je užasno, još uvijek je užasno. Osim napada panike imam i one druge, apstinencijske krize.

Jedan potpis me djelio od odustajanja sa fakulteta, ali nisam odustala. Nemam ga čime platiti, ali biće valjda. Posao me slama i nemam vremena ni za šta.

- Vidio sam sa knjigovođom oko onog tvog ugovora sa studentskim.
- I?
- Ne može, to ne pije vode kod inspekcije.
- Pa dobro, tražite vi nekog drugog, ja ću vam do tad raditi.
- Ne može, ti ćeš radit, a ako dođe inspekcija nešto ćemo vidjet.
- Kazne su vam prevelike za rizik.
- Neka, ti ćeš da radiš pa kako god.

Nisam znala da sam rođena za fizičke poslove, uvijek sam mislila da je sva moja sposobnost u glavi. Ali eto.

Gazdin sin me nije mogao očima gledati prvi dan. Šta god da uradim, pogleda me kao da sam najsmotanija i najgluplja žena na dunjaluku. Ako progovorim, prevrće očima, ako ne progovorim, prevrće očima. Drugi dan mi se obratio ironično sa "Dobar dan" jer sam kasnila sa ispita. Pred kraj smjene me ponudio cigarom

- Kako se zoveš ti?
- Amna.
- A šta studiraš?
- Mašinstvo.
- I radiš ko mašina.
- De molim te ne zajebavaj me, nemam živaca.
- Ozbiljno ti kažem.

***

Sanjala sam te sinoć. Ne znam zašto sam tebe sanjala. Prala sam posuđe u tvojoj kuhinji, oko mene je trčala tvoja kćerkica a ti si upravo došao sa posla. Užasno je što to sanjam. Užasno je što mi uopšte to pada na pamet.

Ja sam se tog septembra, kad si me ostavio, drugi put rodila. Što rekla Zorka, jedina sam koja slavi dva rođendana. I ne znam što

11.09.2017.

My destructive side has grown a mile wide

06.09.2017.

slovo po slovo, riječ po riječ

- Vidite, ovo je moja žena slikala, umjetnik. Znate li vi gdje je Mona Liza.
- U Luvru.
- A gdje je Luvr?
- U Parizu.
- Ko je naslikao?
- Leonardo da Vinči.
- Svaka čast kolegice, vidim ostali kolege nisu obožavatelji umjetnosti. Znate li zašto je intrigantna ljudima?
- Zbog osmijeha?
- Ne.
- Zato što iz kojeg god ugla je pogledate, oči gledaju uvijek u vas.
- A zašto je to tako?
- Jer je slika nacrtana u 2D-u.
- Da, osnovna fizika.
- (kakve veze sad fizika ima???)

I tako ja na mašinskom fakultetu, na predmetu programiranje, položim na usmenom jer znam osnove kulture.

Znam da je cheesy, i da je djetinjasto, ali uvijek mi ova pjesma da motivaciju.


Stariji postovi