Lolita, qu'ai-je fait de ta vie?

23.04.2017.

Depresija.

Sjedim, pušim, razmišljam.

Kad sam od insana koji se veže za kamen kojeg zakači na putu, pa ga došuta sve do kuće da stoji joj tu pred kapijom, među drugim kamenjem koje je isto tako došutala odnekle, postala ovo.

Kažem "ovo", jer je malo tu insana ostalo. Svega ima pomalo, ljudskih emocija najmanje. Ima tu malo i grižnje savjesti, kajanja, malo i sujete, ljubomore ponekad, ravnodušnosti najviše, ali ljubavi skoro nimalo.

Ponekad mislim kako sam se prosto istrošila kao alkalna baterija, previše voleći, dajući sebe i gdje treba i gdje ne treba. Najviše tamo gdje nije trebalo i gdje nisu cjenili, jer sve što su me više gazili, ja sam sve više davala.  Neki čudan mazohizam mi teče venama.

Sjedim, pušim, razmišljam.

M kao more, mirno more mrzovoljnom moreplovcu;
M kao misao, malena misao o mome mraku;
M kao moć, mazohistična moć mučenja mene mnome;
M kao mračno, mračni mauzolej mojih momenata;
M kao mreža, milion mrava mili mrežom moga mozga;

Meni. Mene. Mnom. Mnome.

Ovo bezlično odsustvo osjećanja umara me i čini bezvoljnom. Kao depresivni osjećaj tmurnog i kišovitog dana. Nešto poput blagog mirisa čaja od kamilice kojeg ispijaš zamotana u deku, dok gledaš kroz svoje maljave prozore.

Dole na ulici žena nosi narandže u kesi. Taksista u žutom automobilu čeka da se dvoje ljubavnika pozdrave, a njima predugo treba. Ispod upaljene ulične lampe u sred bijela dana kiša sitno pada.

Posadiću limun u saksije.

" O ti moj kameni i bijedni kršu " odzvanja mi mislima.
Odzvanja mi utrobom djevojčica koja nije umjela zadržati suze u očima.

Sjedim, pušim, razmišljam i čekam da se boja primi.
Kad god me spiči depersija, ja kosu bojim u crveno.

Dijetetu koje nikad neću imati, neću dati ime Kaan.

22.04.2017.

Sebični post

Sjedimo na podu prekrštenih nogu i jedemo hamburgere iz kojih po prstima cure prilozi. Dobro, iz mog curi senf. Kako lahko stvari koje ne možeš ni na slici da vidiš postanu stvari koje trpaš gdje god možeš. Pušim cigaru istovremeno. Navika. Nekad, kad smo tek počeli pušiti imali smo samo 15 minuta i da kupimo obrok, i da odemo u wc, i da jedemo i da ispušimo. Jebote, stvarno dugo pušim. Gleda me preko zalogaja, smješi mi se očima, koljenom kojim dodiruje moje me gurka, nešto išareti.

- Šta je?
- Izgori ti cigara u pepeljari.
- Znam. Pere me. Pere me nervoza ako je ne zapalim, a ne puši mi se.

Majica mu miriše. Pokušavajući izgledati ležerno zavlačim nos u kragnu i udišem miris. Zanimljivo je kako ženama svi muškarci koji im se sviđaju, mirišu. Možda im se sviđa njihov miris, zato što im se oni sviđaju. Možda jedno povlači drugo, ne znam. Najljepše mi i dalje miriše neko drugi, ali nije baš da mogu kad god mi je volja gurnut nos u bradu i njuškati.

Sjedile smo ja i moja najbolja drugarica i između snimanja mene za njen story na ig pričale smo random. Ona svoje, ja svoje, u isto vrijeme. Tako to mi radimo. I na kraju dođemo do istog zaključka: daj šta nudiš, uzeću šta mi treba, sad i odmah, dok mi je dobro, dobro mi je, kad prestane biti dobro, doviđenja i prijatno. Sve nešto provedosmo vrijeme u čekanju, sve nešto razmišljamo kako će se neko drugi osjećati zbog naših postupaka, sve se nešto suzdržavamo da ne bi neko drugi bio povrijeđen ...

Zato, ne miriše dobro kao on, ali miriše dovoljno dobro, i to je u ovom trenutku meni sasvim dovoljno da se osjećam dobro. Ne znam je li i njemu sasvim dovoljno, ali nije mi ni važno. Ovdje niko nikoga ne obavezuje ni na što, osim da pruži onoliko koliko može, i uzme ono što mu treba od svega onoga što drugi nudi. Ni manje ni više.

Navukla sam majicu preko koljena, i zapalila još jednu cigaru. Povukla samo jedan dim i pustila je da ležerno stoji među prstima. Na podu između nas je vibrirao moj mobitel. Otprilike sam znala ko je. Posegnuo je za mojim telefonom. Pustila sam ga, jer sam otprilike znala da taj neko ne piše ništa što ne bi neko drugi mogao pročitati.

Onda mi je sinulo: sve i da piše, šta me briga?! Kome sam ja ovdje išta dužna, osim samoj sebi. Stvarno sam toliko dugo zaboravljala jednu prostu činjenicu: ja sam u svom životu, samo sebi dužna bilo šta.

- Znaš li ti da mi nismo nikad bili sasvim svoji skupa?
- Kako misliš?
- Prvi put kad smo se poljubili, ti si bila pijana.
- Istina.
- Drugi put sam ja bio razvaljen.
- hahaha iskoristila sam your poor judgment.
- Mnogo mi je teško palo. Osjećam se iskorištenim.
- (šutim)
- Kad skontaš, uvijek je nešto. Il' droga il' alkohol. Misliš da samo tako možemo skupa? Šta tebi tu nije uredu?
- Meni je tu sve uredu. Možda mi samo jedno u drugom nismo nikad mogli naći ono što drugi nađu u svojim odnosima. I možda je tako i bolje. Ti ćeš to naći u nekom drugom, ja ću to možda naći u nekom drugom, a do tada, sasvim nam je dobro i ovako. Meni jeste, a tebi ako nije, niko te ne zadržava. Vrata su ti tamo. (pokazujem prstom) Ups, ovo je tvoja kuća.




21.04.2017.

I have sunshine in a bag


Rezultat slika za lsd drawing tumblr

20.04.2017.

Nisam robot. Jebote captcha!

Odavno me ništa nije iznerviralo kao pompa oko djevojčice Medine. Pregledala sam i ja snimak i smijala se, jer je smješno. Smješno na isti onaj način na koji mi je smješna djevojčica od pet godina koja živi preko puta mene i ima imaginarnog dečka Sportakusa.

Ne znam pod kakvim pritiskom okoline odrastaju današnji tinejdžeri i ne znam da li je u njenom društvu prihvatljivo imati momka, yt kanal, nositi šminku, ali itekako dobro znam da nikada neće biti prihvatljivo da se jedno dijete stavi na stub srama zato što je upravo to - dijete.

Dijete u krhkim godinama, kojem će možda navala ismijavanja na njen račun biti sasvim dovoljan povod da skoči sa osmog sprata zgrade i sviju ostavi u šoku i nevjerici. Ne bi to bio ni prvi ni jedini takav slučaj.

Dok masa Medininih vršnjakinja se krije iza škole, puši svoje prve cigare, dopušta dječacima da ih pipkaju gdje ne treba, Medina ima "probleme" odgovarajuće svojoj dobi. Simpatije, prekide preko messengera i brigu da li je lijepo stavila sjajilo za usne. A niko nije obratio pažnju na to kako je elokventna, kako se opušteno i samouvjereno ponaša pred kamerom, kako priča bez zamuckivanja i zastajkivanja, onako kako mnoge naše novinarke nisu u stanju da pričaju pred kamerama.

***

Nisam primjetila kad ni kako ali postala sam mnogo otvorenija prema ljudima, ne skačem više kao opržena kada neko pruži ruku prema meni. Čak sam i sama počela da prilazim ljudima i grlim ih.

Najgluplje moguće pitanje koje možete postaviti osobi koja je preživjela seksualni napad jeste: " A šta si imala na sebi?" Mnogo bih voljela kada bi ljudi razumjeli koliko je neosjetljivo i glupo, te u krajnjoj crti sasvim nevažno to pitanje. A uvršteno je u redovnu proceduru prilikom ispitivanja u policiji. Pitam se da li i muškarce koji prežive seksualno zlostavljanje pitaju isto. (ovdje sam ironična - naravno da ih to niko ne pita, čak i onda kada se odvaže da otvoreno govore o tome)

Ne mogu vam opisati koliko jedva čekam novi dio Pirata sa Kariba. Mislim da bih jedino oko novog nastavka Gospodara prstenova bila više uzbuđena. Ali ... još malo, još samo malo...

Baš mi je užasno ovo vrijeme, iz jednog jednostavnog razloga, neće mi trešnja roditi. Uopšte mi ne smeta ni što vjetar puše, ni što snijeg pada, ni što najavljuju minuse, neće mi trešnja roditi.

Od svih "društvenih" mreža, ja sam jedino o yt-u ovisna. Svašta.

***

Užasno mi je kad ljudi koji imaju kontrolisan odnos sa drogama, drugima drogu predstavljaju kao nešto bezazleno. Nije bezazleno i nikada neće biti bezazleno i to što ti imaš takav mentalni sklop u glavi, apsolutno ne znači da će ga i neko drugi imati i samo zato što se ti nisi navukao na nešto, uopšte ne mora da znači da se neko drugi neće navući na to isto. Užasno mi je što tako olako se stavlja tuđi život na kocku, bez imalo premišljanja.

***

Sada, u situaciji kada se voćari hvataju za glave zbog uništenih voćnjaka, pitam se da li i njima jednako kao i meni idu na živce, ovi: "Sve je to Božija volja." Mada ne mogu reći da im ne zavidim na dozi pomirenosti (da ne upotrijebim neki drugi izraz) sa svim živućim pitanjima: ma sve je to dio Božijeg plana.

Kako mali Mujica vidi svijet oko sebe ... Idila.



Kako ovo otkucati??

19.04.2017.

Just like that, from a thousand miles an hour to asleep in a nano second. I wanted so badly to lie down next to her on the couch and just sleep. Not fuck, like in those movies. Just sleep, in the most innocent sense of the phrase. But I lacked the courage and she had a boyfriend and I was gawky and she was gorgeous and I was hopelessly boring and she was endlessly fascinating. So I went back to my room and collapsed on the bottom bunk, thinking that if people were rain, I was drizzle and she was a hurricane.




Stariji postovi