I remained too much inside my head
ended up losing my mind.

05.09.2017.

screaming

I bolje sam i gore.
Ne znam kako bih opisala ovo stanje.

Možda je i najgore što ne mogu više da glumim, brinem ljude koji me vole, onda se ja brinem jer se oni brinu. Ponovo zapadam u neke kružne tokove iz kojih ne znam kako da izađem.

- Jednostavno uradi šta je najbolje za tebe, samo prestani da razmišljaš, sjedi i objasni sama sebi da si živa, zdrava, mi te volimo, ne vršimo nikakav pritisak na tebe ni zbog čega, i nismo nikad.

Kako da ti objasnim da ja to sve znam i baš zbog svega toga mi je još gore što sam ovakva jer naizgled ne bi trebalo da budem ovakva. Kako da ti objasnim da ja nemam tu sposobnost da racionalno gledam na stvari kao i ti. Kako da ti kažem da je meni još gore što ne vršite nikakav pritisak na mene jer bih u suprotnom imala opravdanje za ovoliku nervozu. Kako da ti kažem da mi je još gore jer vidim da me volite i koliko patite zbog mene, a ja ne mogu sebi pomoći. Kako da ti kažem da pucam po šavovima dok očekujete da sama sebe skrpim. Kako da ti kažem da ne mogu razmišljati o tome da sam zdrava i živa, kad bih ja željela da nisam.

Ne interesuje me ni prijateljica koja je u srednjoj ostala bez sve potpore jer je ostala trudna, ne interesuje me ni rodica koja je radila u javnoj kući, niti me interesuje njen brat narkoman, ni ona treća što je alkoholičarka, ne interesuje me ni onaj što je preživio leukemiju, ni ove što su odrasle bez oca i ne interesuje me što su svi stisli zube i preživjeli pa im se sada mili da žive. Ja sam ja. I ja nisam dobro. I meni se ne mili da živim. Zašto se osjećam kao da moram vrištati da bi me čuli?


29.08.2017.

Napredovanje.

Jučer sam ispušila čitavu kutiju.
Danas samo jednu cigaru.
Učila dva predmeta.

Novi životni moto:
"Koji je sledeći ispravan korak?"

Korak po korak - pređeš put.
Valjda.

Kupila sam crveni kaput sa zlatnim gumbima.
Gumb. Kako divna riječ.

Kad sam bila mala dugmad sam zvala gumbi.
Uvjerena sam da je to ispravna riječ.
Postoji li ta riječ? Gumb.

Uglavnom, kaput je napravljen u Jugoslaviji. Ne mogu da dokučim koliko je star, ali prema mojoj slobodnoj procjeni najmanje trideset godina. Čista ljubav. Jedva čekam jesen, moj crveni kaput, cipele sa potpeticama, lišće na Vilsonovom koje šušti pod nogama i toplo lisnato tijesto sa višnjom iz Ravene.

Ravena. Uvijek mi je prva asocijacija na tu pekaru - kurava.
Ravena = kurava.


I want to take a minute or two, and give much respect due
To the man that's made a difference in my world
And although most men are ho's, he flows on the down low
'Cause I never heard about him with another girl
But I don't sweat it because it's just pathetic
To let it get me involved in that he said she said crowd
I know that ain't nobody perfect
I give props to those who deserve it
And believe me y'all, he's worth it
So here's to the future 'cause we got through the past
I finally found someone that can make me laugh
You so crazy, I think I want to have your baby



28.08.2017.

Lessons.

Nikada ne miješati legalne i nelegalne droge.
Naučih to na težak način, a bolje bi bilo da nisam naučila.
Stojim na sred tarase pokušavajući da udahnem vazduh, tijelo mi se njiše u svim mogućim pravcima i čini mi se sad će mi izmaći tlo pod nogama. Ne znam da li mi se vrši nužda, povraća, nesvjesta ili već sve to radim. Padam u nesvjest, čini mi se. Umirem, čini mi se. Je li ovo to? Gdje je život koji se odigrava pred očima, gdje je svjetlost? Ima li ovdje uopšte svjetlosti?

***

Probudila sam se, a bila sam uvjerena da sam umrla. Izašla sam vani, sjedila je na tarasi i riješavala križaljku. Gledala sam je, bolno čeznuvši za dodirom. Otkad mi to treba, samo da me neko zagrli. Čini mi se da mi tijelo vapi za zagrljajem.

- Mama?
- Šta je?
Gledala sam je dugo, izgubljena, čekala je na pitanje.
- Šta je bilo?
- Ništa.
- Hoćeš da ja napravim kafu?
- Neću.
- Pa šta si htjela?
- Je l' te mogu nešto zamoliti?
- Šta?
- Da me samo malo zagrliš.

27.08.2017.

And the sex and the drugs, and the complications.

I was alone, falling free,
trying my best not to forget,
what happened to us, what happened to me,
what happened as i let it slip.

I was confused by the powers that be,
forgetting names and faces,
Passers by, were looking at me,
as if they could erase it.

Baby...did you forget to take your meds?
Baby...did you forget to take your meds?

I was alone, staring over the ledge,
Trying my best not to forget,
all manner of joy, all manner of glee,
and our one heroic pledge.

How it mattered to us, how it mattered to me,
and the consequences.
I was confused, by the birds and the bees,
forgetting if i meant it.

26.08.2017.

H.

Okidač koji me pokreće i usporava je duboko, duboko u meni i ja na njega ne mogu da utičem. Ustvari, ja na njega ne utičem, da li je to zato što ne mogu ili što ne znam kako, nije mi poznato.

Probudila sam se, kao i obično pred samu zoru. Ležim na leđima i spuštenih kapaka buljim u plafon. Treniram disanje. Stisnutih pesnica svim silama se trudim održati tijelo u tom položaju, jer ću inače skočiti i posegnuti za omrženom laticom, i onda upasti u krug samoprezira ali letargije. Sva koncentracija mi je usmjerena na disanje, udah - izdah.

Ko zna koliko je vremena prošlo. Vrata sobe su se otvorila. Stoji ispred prozora, nasmijan, otvorio je roletne i prvo jutarnje sunce mu je obasjalo umorno lice. Još mu se lice isto smije, još zbog upalih obraza i podočnjaka djeluje jako bolesno. Mršaviji je nego ikad, čini mi se da je porastao ili je to možda zato što još uvijek ležim. Sjeo je pored mene i uzeo me za ruku.

- Tačkice, 'si dobro ti? Klimnula sam glavom.
- Ne izgledaš baš tako.

Gledala sam ga dok je vadio upaljač i gumu iz džepa, poslužio se mojom kompjuterskom stolicom. Za minutu je njegov uigrani ritual bio gotov i ja sam mu pružila svoju ruku. Zažmirila sam. Obavila me toplota, kao da me ušuškao u najmekšu i najmirišljaviju dekicu. Sve je postalo mekano, spokojno. Utonula sam dublje u jastuk, smiješeći se, a onda je on obavio svoje ruke oko mene i odavno se nisam osjetila tako sretno i sigurno.

- Nisi ljuta na mene?
- Nisam više ljuta. Shvatam te.
- Hoćeš mi učiniti nešto? Još samo jedan put hoćeš mi pomoći? Klimnula sam umorno i nezainteresovano.
- Treba mi nešto od tebe. Treba mi da se boriš. Uzeo je rukama moje lice i treskao ga o jastuk. Bori se. Odavde gdje sam ja više nema nazad.

Zaspala sam. Kad sam probudila, nije ga više bilo tu. Djelovao je tako stvarno, opipljivo. Osjetila sam mu toplotu tijela, osjetila sam mu dah na vratu. Kunem se, bila bih sigurna da je to bio on, da nije već godinama mrtav.


Noviji postovi | Stariji postovi